Još uvijek Alice, Lisa Genova

Lisa Genova američka je neuroznanstvenica koja iza sebe ima nekoliko napisanih romana. Povezivajući neuroznanost i snagu ljudskoga duha, zaslužila je posebno mjesto u svjetskoj književnosti. Autorica nas u svakom od tih romana suočava s nama samima, s našim strahovima i nadama, ali i sa snagom za koju nerijetko ni ne znamo da je imamo. Vjerujem da vam je svima ovaj naslov već itekako poznat, pogotovo radi istoimenog uspješnog filma koji je snimljen prema tom predlošku, s Julianne Moore u glavnoj ulozi. Upravo zbog te uloge je ova iznimno talentirana glumica osvojila Oscara za najbolje žensko glumačko ostvarenje u 2015. godini.

54279595_317901925535219_2318474791499071488_o.jpg

Alice Howland cijenjena je profesorica kognitivne psihologije na Sveučilištu Harvard, a posebna joj je specijalizacija lingvistika. U sretnom je braku s Johnom, jednako uspješnim znanstvenikom, s kojim ima troje odrasle djece: Annu, Lydiju i Toma. U izvrsnoj je fizičkoj formi zahvaljujući svakodnevnom trčanju koje je ujedno i opušta. Ubrzo nakon navršenog pedesetog rođendana, Alice počne zaboravljati stvari – nešto što joj se nikada prije nije događalo. Najprije počne zaboravljati što je sve namjeravala učiniti određeni dan, zatim na jednom od uobičajenih predavanja, na Stanfordu, zaboravi riječ koju želi upotrijebiti, no to pripiše umoru, ali i nadolazećoj menopauzi. Nakon što se jednog dana tijekom trčanja izgubi te se ne može orijentirati niti zna gdje joj je kuća, Alice se ozbiljno zabrine i odluči posjetiti neurologa. Liječnik joj dijagnosticira rani stadij Alzheimerove bolesti, iako je vrlo neuobičajeno da osobe u tako ranim godinama počnu osjećati simptome.

_Alice je osjetila kako joj je krv jurnula u glavu. Bojala se da će upravo to čuti, riječi koje se tek nedavno usudila razmotriti. Njezino se uredno, sigurno objašnjenje simptoma koje je imala raspalo na komadić (1)

Alzheimer nije izlječiv te se radi o genetskoj, nasljednoj bolesti. Aliceina majka je poginula u automobilskoj nesreći kada je imala 42 godine, a s ocem nije ostala u dobrim odnosima, tako da nije ni slutila kako bi mogla biti nositelj tog okrutnog gena. Alice ubrzo shvaća kako jedino logično objašnjenje leži u tome da je bolest naslijedila od oca, čiji je gubitak pamćenja posljednjih godina pripisivala njegovoj ovisnosti o alkoholu. Jedna od najtežih stvari koju je Alice morala učiniti bio je trenutak kada je odlučila priopćiti svojoj djeci kako ima tu bolest. Da stvar bude gora, postoji 50 posto šanse da i djeca taj gen naslijede od nje. Nakon što im Alice i njen suprug John kažu što se zapravo događa, na djeci je da se odluče žele li saznati nose li i oni taj gen ili ne. Obitelj joj, naravno, pruža ogromnu podršku, iako im s vremenom postaje sve teže gledati Alice kako sve više zaboravlja. Bolest iznenađujuće brzo napreduje, pogotovo s obzirom na njezine godine. Alice tako vrlo brzo dođe do trenutka kada više niti vlastitu djecu ne može prepoznati.

_Alice je osjetila kako joj je krv jurnula u glavu. Bojala se da će upravo to čuti, riječi koje se tek nedavno usudila razmotriti. Njezino se uredno, sigurno objašnjenje simptoma koje je imala raspalo na komadić (2)

Knjiga je pisana u trećem licu, iz Aliceine perspektive. Autorica se odvažila prikazati nam putovanje oboljele osobe kroz cijeli proces – od prvih simptoma, dijagnoze pa sve do katastrofalnih, razarajućih te itekako srcedrapajućih posljedica koja ova bolest nosi. Ne znajući nositi se s njenom bolešću, Alice najprije isključuje zajednica njenih kolega znanstvenika te ona u jednom trenu shvaća kako je postala ona osoba koju će svi vječito izbjegavati. U obitelji se suprug od samog početka zatvara te nikako ne može prihvatiti činjenicu da je upravo njegovu suprugu sve to snašlo te da će ubrzo doći i trenutak kada Alice neće moći prepoznati osobu s kojom je provela većinu života. Djeca pomažu koliko znaju i umiju, i dalje probavljajući informaciju kako su vjerojatno i oni nositelji gena za bolest. Usprkos svemu tome, Alice se bori ostati svoja što je duže moguće dok bolest polako uzima dijelić po dijelić njenih sjećanja, ali i nje same.

_Alice je osjetila kako joj je krv jurnula u glavu. Bojala se da će upravo to čuti, riječi koje se tek nedavno usudila razmotriti. Njezino se uredno, sigurno objašnjenje simptoma koje je imala raspalo na komadić (3)

Osvrnula bih se i na samu naslovnicu knjige na kojoj se nalazi predivan plavi leptir. Sigurno ste se, vidjevši prvi put naslovnicu, zapitali zašto baš leptir, koja je njegova simbolika. Naime, ‘Leptir’ je naziv dokumenta koji je u ranoj fazi bolesti Alice sastavila za samu sebe, za budućnost u kojoj više neće biti sposobna misliti. No, sastavljajući taj dokument Alice nije računala na kasniju nemogućnost prisjećanja niti razumijevanja tog istog dokumenta.

_Alice je osjetila kako joj je krv jurnula u glavu. Bojala se da će upravo to čuti, riječi koje se tek nedavno usudila razmotriti. Njezino se uredno, sigurno objašnjenje simptoma koje je imala raspalo na komadić (4)

Još uvijek Alice je istovremeno teška i izuzetno zanimljiva priča koja nam na najvjerniji mogući način prikazuje što Alzheimerova bolest radi na primjeru jedne sposobne, iznimno uspješne i inteligentne osobe koja je cijeli svoj život provela ulagajući u svoje znanje i karijeru, napornim radom i trudom te koliko je malo potrebno – samo jedan gen – da se sve to uruši.  Nedavno je prevedena i druga knjiga ove iznimno talentirane autorice, Svaka nota odsvirana, a posvećena je ALS-u, neurološkoj bolesti zbog koje odumiru motorički neuroni. To uzrokuje oduzetost mišića i spori, ali siguran gubitak normalnih tjelesnih funkcija. Autorica je inspiraciju za tu temu dobila zbog Richarda Glatzera, producenta filma Još uvijek Alice koji je bolovao od nje, i na kraju i preminuo od bolesti.

Izdavač: Naklada Ljevak
S engleskog prevele: Mirta Stantić i Anita Peti-Stantić

 

Oglasi